U studenom obilježavamo Međunarodni dan prevencije zlostavljanja djece (19. 11.) te Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama (25. 11.). Cilj obilježavanja ovih datuma je osvještavanje o problemu nasilja nad onima koji se često ne mogu braniti sami. No, jesu li samo obilježavanja dovoljna? Je li to maksimum koje društvo može ponuditi?
Nasilje više nije prešućivana tema kao što je bila prije. Obazrivi pojedinci trude se podići svijest o posljedicama koje ono ostavlja. Popularne televizijske emisije nerijetko tematiziraju nasilje, a škole organiziraju preventivne programe, predavanja i radionice posvećene sprječavanju nepoželjnog ponašanja. Osim toga, organizacije koje štite ljudska prava često plasiraju informativne letke i postavljaju štandove koji služe prikupljanju donacija za žrtve nasilja. Time savjest dijela društva ostaje čista – jer oni su izgovorili što treba izgovoriti i napisali što je poželjno napisati. Nažalost, to nije dovoljno kako bi se problem riješio.
Svatko od nas susreo se s barem jednom osobom kojoj je pomoć (bila) potrebna. Razlog tomu možda nije bio očit, poput modrica vidljivih na tijelu, mogao je biti i primjetno narušeno psihičko zdravlje. Vjerujem kako mnogi od nas to primijete, ali najčešće ne poduzimamo ništa. Čak i žrtve nasilja koje su svjesne svoga položaja, iz različitih razloga često ne zatraže pomoć; sram, nepovjerenje u institucije, strah od osude društva... razloga je bezbroj. Nakon traume koju žrtva proživi, sam razgovor o toj temi može izazivati bezbroj negativnih emocija. A žrtva nasilja može razgovarati tek kada je dovoljno osnažena, kad ima povjerenje da ju zbilja slušamo. Osim toga, ponekad ni ne znamo tko je žrtva.
Zato slušajte ljude oko sebe – ne kako biste im mogli odgovoriti - već kako biste ih mogli razumjeti i biti im podrška.
Comments