U subotu, 23. studenog, naša volonterska skupina posjetila je Centar za integraciju izbjeglica Isusovačke službe za izbjeglice u Zagrebu. Imali smo priliku susresti se s osobama različite životne dobi, različitih kulturnih pozadina i životnih iskustava, što je bilo obogaćujuće iskustvo za sve nas. Poslijepodne smo proveli izrađujući božićne čestitke i pomažući najmlađima u pisanju domaće zadaće iz Hrvatskog jezika. Upoznali smo petnaestak djece i mladih iz različitih dijelova svijeta - od Iraka, Sirije i Palestine, preko Ukrajine pa sve do Perua, Kube i Argentine. Iskoristile smo tu priliku kako bismo više saznale o njihovom životnom putu. Razgovarale smo s Alijem i Subhijem, dvojicom mladića koji su u Hrvatsku stigli s Bliskog Istoka.
Od kuda dolazite? Kako to da ste došli baš u Hrvatsku?
Ali: Iz Iraka sam došao sa svojom obitelji u Hrvatsku zato što u Iraku uvjeti za život nisu bili najbolji. Struju i vodu dobivali smo samo na dva sata u danu. Tamo nemam budućnost.
Subhi: Ja sam Siriju napustio zbog građanskog rata, ali i zbog životnih uvjeta koji su slični kao u Iraku.
Koliko imate godina? Kako ste dugo u Hrvatskoj?
Ali: Osamnaest, došao sam s napunjenih deset, znači 2016. godine.
Subhi: Ja isto imam osamnaest, a došao sam 2017. s jedanaest godina.
Jeste li se na svom putu zadržavali negdje drugdje dok na kraju niste došli u Hrvatsku? Koliko dugo ste uopće putovali?
Ali: Naš put prema Hrvatskoj trajao je tjedan dana, vozili smo se avionom do Turske, a brodom iz Grčke, nakon čega smo nastavili autobusom prema Hrvatskoj. Kratko vrijeme sam proveo i u Austriji. Tamo ljudi nisu bili baš najljubazniji i druželjubivi, ali Hrvati su topli i spremni pomoći.
Subhi: Naš put je trajao svega par dana jer sam prije Hrvatske proveo godinu dana i šest mjeseci u Grčkoj, nakon čega su mi roditelji rekli da idemo u Hrvatsku. Isprva nisam ni znao za tu državu, a sada živim u njoj. Do ovdje sam putovao avionom i autobusom. U Grčkoj mi se jezik i ljudi nisu baš svidjeli. Napustili smo Grčku jer su nam ovdje obećali dobar život, a kada smo došli, nismo imali ništa od toga.
Kako ste uspjeli tako dobro naučiti hrvatski jezik? Je li bilo teško prilagoditi se u novo društvo?
Ali: Kada sam došao, bilo mi je lako uklopiti se zbog svoje otvorenosti, a jezika me bilo strah - mislio sam da ga nikada neću naučiti.
Subhi: Prvih šest mjeseci u Hrvatskoj proveo sam u Kutini gdje sam naučio jezik, a kasnije sam se preselio u Zagreb.
Gdje trenutno stanujete, koju školu pohađate?
Ali: Sada živim u Folnegovićevom naselju, drugi sam razred u Elektrostrojarskoj obrtničkoj školi, smjer automehaničar.
Subhi: Živim u Dubcu, a trenutačno sam maturant u Agronomskoj školi, smjer poljoprivredni tehničar.
A kako je izgleda škola u Iraku i u Siriji?
Ali i Subhi: Škola je bila stroga, kada ne bi postizali najbolje rezultate ili [kad bi] bili samo malo neposlušni, kažnjavali su nas udarcima u ruke.
Što radite u slobodno vrijeme? Kakvi su vam planovi za budućnost?
Ali: Treniram nogomet u klubu Dubrava, idem u teretanu, igram video igre i družim se sa prijateljima. U budućnosti bih htio ostati u Hrvatskoj.
Subhi: U slobodno vrijeme gledam filmove, izlazim s prijateljima i treniram boks. Kao i Ali, također imam želju provesti ovdje ostatak svog života, upisati faks i nakon toga se i zaposliti.
Kao volonterska skupina, stekli smo nova iskustva, proširili vidike i razvili veću empatiju prema drugima i drugačijima, čije iskustvo je obilježeno različitim životnim okolnostima. Istovremeno, pružili smo podršku izbjeglicama, s nadom da smo im barem malo olakšali prilagodbu, osobito razvijanjem komunikacijskih vještina na hrvatskom jeziku. Alijeva i Subhijeva priča pokazuju koliko upornost, otvorenost i odlučnost da izgrade život u novoj zemlji mogu biti inspirativni. Ovakva razmjena iskustava i podrške, za koju bismo voljeli da se nastavi i u budućnosti, ključna je za izgradnju otvorenijeg, uključivijeg i tolerantnijeg društva za sve nas.
Comments